"ako si ti sam, što si?"

Razmišljanje mi je postalo neugodno naporno, kao da više nema gušta u tome. I ovo sve što sada pišem je više radi toga što mi je privlačna kemijska nego zato što imam nekih misli vrijednih zapisivanja. Nemam misli vrijednih premišljanja a kamoli zapisivanja. Postala sam ljuska koja živi za svoje užitke i nema osobitu potrebudoprinjeti ičemu osim svojim potrebama i svom egu. Nekoć me barem taj ego tjerao da nešto napravim od sebe. Jako sam puno radila na sebi ne bih li se svidjela i impresionirala ljude koje sam smatrala toga dostojnima, odnosno ljude koji su mi bili na neki način "kul" dok ovim ostalima uglavnom nisam pokazivala ništa više od prijezira, okrutnog sarkazma ili u najboljem slučaju pristojnog ignoriranja. U međuvremenu dok nisam bila zauzeta dotjerivanjem svoje osobnosti za privilegiranu elitu bavila sam se traženjem bilo kakvog znaka koji bi potvrdio moj rastući osjećaj (odnosno više želju nego osjećaj, budući da zapravo ništa ne mogu sakriti pred sobom ali zato mogu učinkovito na to zažmiriti) za to kako sam posebna i bolja od ostalih. Eto to je ta fenomenalna ja koja sad u subotu navečer sjedi doma i ne uči nego gleda već pregldane serije a nije vani jer ima prijatelje koji ili imaju pametnijeg posla ili im se neda. Super sam si jako sam si super. A nije da sam nesretna, skroz mi je dobro zapravo. Dovoljno je razmišljat o novom šamponu za kosu da me to drži relativno sretnom. Radije čitam Harry Pottera po tisućiti put nego da pročitam jednu od knjiga koje su korisnije i zahtjevnije.
Možda se i to promijeni...

Kako suzbit ego?
Znači ja sam savršeno svjesna svih načina na koje sam apsolutno, beznačajno debilna i mutava i svejedno nemam nikakvih poteškoća u tome da hodam okolo sa slušalicama u ušima zamišljajući sve silne otherwordly scenarije u kojima sam ja direktor svemira.
Nikako mi to nije jasno. Što nebi onaj "teži" dio trebao biti priznati samom sebi da si jadan i da zapravo nema baš tako puno toga (ako ičega) u čemu nisi loš ili prosječan? Taj sam dio rješila bez problema, a svejedno me to ne spriječava da nastavim hodati oolo sa samozadovoljnim izrazom lica i gledati ostale prolaznike sa sramnom dozom superiornosti.
Jel ima neki izraz za to stanje uma?
Znam što ne valja kod mene i smeta mi to i jasno mi je da na tome trebam poradit al ništa od toga. Jednostavno mirno živim dalje ko da nemam pola mane.
Isusova mati pa koliko glup mozak mora biti

Dawn of a new day

In Flames - Dawn of a new day

Kako je moguće da najgori čin koji sam napravila bude najbolja stvar koja mi se dogodila? Nikad nisam bila manje sigurna u to tko sam, što želim, u kojem smjeru trebam ići a nikada nisam bila sretnija. Toliko je stvari koje ozbiljno ne valjaju, odnos s mamom je nepostojeći, njeno zdravlje sve je gore, postoji velika šansa da ostanem bez svega što mi je važno i što volim i što mi živi u srcu. Doduše sad sam u fazi kad nemam baš jasno definirane ideje o tome što je važno. A ipak mi je dobro. Idm na trening, uglavnom ne idem na faks i zapravo sam većinu vremena poprilično OK. Možda tek kada postaneš lišen svoje osobnosti možeš biti sretan. Tek kada više ne znaš tko si, što želiš i tako to, kada si lišen spona kojima te vezuje karakter. Takoer se nikada nisam osjećala glupljom nego sad. Manje inteligentnom. Kažu da je čovjek "skup misli o kojima svakodnevno razmišlja". Skup misli koje se meni vrte glavom tokom dana je katastrofalan. Sva sreća pa čitanje misli još nije u igri inače mi nebi preostalo drugo nego zatvoriti se negdje gdje mojima nitko neće imati pristupa. Ili sam gluplja nego sam ikad bila ili sam cijelo vrijeme jednako jadna a tek sad imam realnu sliku o sebi. Samo mi se vrte po glavi svi načini na koje sam nezrela, svako malo me preplavi poimanje toga koliko su niske moje svakodnevne misli, koliko plitko zadirem u ono malo stvari u koje i zadrem. Prestala sam samoj sebi tumačiti stvari koje "shvatim" pa mi samim time baš i ne ide verbaliziranje tih ideja onda kada ih poželim prenjeti nekome. Mislim da se radi o ovoj drugoj verziji, a to je da nisam nužno poglupila nego da sam naprosto postala svjesnija vlastite prosječnosti.

Posto ji puno stvari koje su prebolne ili na koje je pomisao preužasna da bi ih stavila na papir. Jednim dijelom me strah da ako ih stavim na papir, ostvarit će se. Strah me da čak i ovakvim spominjanjem povećavam šansu za njihovim ostvarenjem.

Zaboravila sam mnoge razloge radi kojih sam krenula na trening. Tamo mi je postalo toliko neočekivano ugodno i postala sam zanesena sporednim stranama kao što je druženje s ljudima, odnos s nekima od njih i njihovim međusobnim odnosima. Također me zaslijepilo moje napredovanje u zadnje vrijeme. Došla sam tamo kako bih ubila ili barem suzbila ego, a znam se često uhvatiti kako zamišljam da svi ovi koji su došli poslje mene gledaju mene i uče od mene i vode se mojim primjerom. Nema riječi kojima bih mogla opisati koliko me to užasava.
Nisam ponosna na sebe.
Ne znam tko sam i nemam baš puno volje baviti se time aktivno.
Ne znam...
Sram me pričati o ovome s nekim drugim a sve i da nije, te mi se misli vrte toliko često da bih stalno vodila razgovore na tu temu. Ionako mogu predvidjeti gotovo sve replike koje bih dobila.
Stalno me strah da će se dogoditi nešto loše. Što nije baš posve neutemeljeno. Šanse da mi se život sruši nisu male. Što ako nije gotovo, što ako sve ove promjene, sve što je nedavno završilo i loše što se dogodilo nije gotovo? Ako još nije gotov taj lanac loših događaja koji me sada tjeraju da se iz temelja mijenjam? Ako moram stvarno izgubiti sve kako bih se rješila i suočila s preostalim strahovima?